Preduzetništvo iz nužde

Svako preduzetništvo je preduzetništvo iz nužde. Razlika je samo što nagoni za tu nuždu mogu biti spoljašnji i unutrašnji. Ako je unutrašnja nužda velika, onda su velike i šanse da se postigne uspeh. Ako je pak spoljašnja nužda velika, onda su velike šanse da se sve i završi kao velika nužda.

Ako nekom nije jasno, hajde da pojasnimo.

Pravim razliku između podsticanja i stimulisanja preduzetništva. Podsticati doživljavam kao ohrabriti i nagovarati, a stimulisati kao potaknuti i pokrenuti. Ne verujem u ideje podsticanja samozapošljavanja i podsticanja preduzetništva. Ne samo da ne verujem nego držim i da je takva rabota veoma, veoma opasna. Verujem da onima koji su preduzetnici treba pomoći stimulativnim kreditima i donošenjem zakona i propisa. Preduzetnike ne treba hrabriti i nagovarati već im pomoći da krenu kad oni odluče da je vreme da krenu. To će ih omogućiti da energiju posvete radu na svojoj ideji a ne gubljenju vremena sa državnim birokratama.

Po dr Isaku Adižesu preduzetnik je čovek koji je kreativan i spreman da preuzme rizik.

Šta kreativnost jeste objasniću crticom koja će razjasniti šta kreativnost sigurno nije. Pažljivo sam slušao jednu gospođu iz neke nacionalne službe za nešto dok objašnjava kako oni brinu o sirotim ljudima koji su bez posla ostali tako što ih podstiču na samozapošljavanje. „Mi organizujemo za njih treninge i kažemo im”, veli ona, „i vi možete da pokrenete svoju kompaniju, a ako nemate ideju šta da radite, vi se osvrnite oko sebe, vidite šta neko dobro radi pa krenite to isto”. Da sam ja vlast, gospođa ne samo da bi ostala bez posla, već bih naredio hapšenje zbog huškanja na samozapošljavanje ljudi koji novaca i posla nemaju ali nemaju i nisu rođeni sa preduzetničkim duhom. Velika spoljašnja nužda, potreba da se zaradi novac i prehrani porodica sigurno nije dovoljna da bi se pokrenula kompanija. Preduzetništvo se ne podstiče, ono dolazi izunutra. Ono se javlja kao potreba ali ne samo kao novčana potreba. Ko dobro poznaje bar jednog samoniklog preduzetnika zna da su novci koje je on napravio i koje pravi isto što i semafor koji jednom sportisti pokazuje koliko dobro on igra. Preduzetnik ima ideju šta će raditi i unutrašnju motivaciju da preuzme rizik i posudi pare od rođaka ili banke da bi tu svoju ideju realizovao.

Evo jednog praktičnog saveta službenicima u bankama koji odobravaju kredite ljudima koji pokreću kompanije (na staroslavenskom „startapima”). Nemojte gledati biznis planove koje su napisali. Prvo ih gledajte u oči i vidite da li se cakle, da li se svetlucaju kao zaljubljenom pubertetliji. Znam da ovo nije merljivo dok se ne izmisli caklometar pa ću vam dati i konkretniji savet. Postavite im pitanje „Koliko ste knjiga iz samomotivacije i samopodsticanja pročitali pre nego što ste se odlučili da pokrenete kompaniju?” Ukoliko je odgovor „dve ili više” – nemojte mu odobriti kredit. Jednu knjigu mu oprostite jer je on tražio rešenje za besane noći u kojima je snove o sopstvenoj kompaniji sanjao, ili ga nagovorila zabrinuta žena, očajna majka, dobronamerni prijatelj iz javnog preduzeća… Ovu jednu knjigu mu oprostite pogotovo ako je nije pročitao do kraja. Ali ako je odgovor dve i više – nemojte mu dati kredit. Tako ćete sačuvati i svoje pare a i njegov život.

Ukoliko neko oseća da sam blizu zaključka da se preduzetnik rađa, da je to nešto što se dobija od Boga (ili u onog u koga veruje) u pravu je. Da, njima je to „Bog” dao. Ali da ne bi neko na pogrešan zaključak otišao da je ovo apologetski tekst o osnivačima, nastaviću i napisati da verujem da postoji neka ravnoteža u kosmosu i da onaj ko im je preduzetnički duh udahnuo isto tako im je mnoge stvari i oduzeo. Jedna od stvari koju im je uzeo jeste i talenat za menadžerski zanat. Ako ćete pojednostavljeno – preduzetnik se rađa, a menadžer se stvara. Menadžment je zanat koji se uči… Ali to je neka druga priča na koju potroših dvadeset godina.

P.S.:

Odvratnost ili gađenje koje osećam kad političari podstiču i promovišu preduzetništvo zanemarljivo je manja od istih osećaja koje izazivaju državni činovnici ili komoraši kad čine to isto. Duboko sam uveren da nikada ne može onaj ko u četiri sata popodne sa posla kući polazi, da podrži onoga ko u četiri sata ujutru po krevetu se vrpolji i jedva čeka da svane da bi nedosanjane snove u realnost pretvarao.

Autor: Boris Vukić

Izvor: www.asee.rs

Comments

Novi Sad

  • Pavla Papa 14
  • +381 21 523 655+381 63 105 61 83

Beograd

  • Bulevar Mihajla Pupina 10 A-I/12, sprat 4
  • +381 11 311 83 49+381 60 588 57 19

Izaberite poslovnu jedinicu koju želite da kontaktirate: